Ovo je bila najduža ruta koju sam do sada odvozio u jednom danu ali ne i najteža. Išao sam solo i sem nekih ličnih utisaka, uglavnom vezanih za Grebaje, ovu rutu neću detaljno opisivati zato što je ova dionica (izuzev pravca Berane – Andrijevica) više-manje detaljno opisana u biciklističkim vodičima za Andrijevicu i Plav, a nešto se može naći i u vodiču za TT3 stazu.

Dakle, ako vas zanimaju neki detalji pročitajte sledeće opise:

Andrijevica – Plav (lokalna ruta AN07)
Plav – Gusinje (lokalna ruta PL01)
Gusinje – Dolina Grebaje (lokalna ruta GU02)
Vrhunska biciklistička staza 3 – Čarobni istok

Pošto nije bilo zainteresovanih kolega za ovu vožnju, kao što sam pomenuo na početku teksta odlučio sam da krenem sam. Prvi kratki odmor je u Andrijevici, u spomen parku Knjaževac (16km) gdje se ispred crkve snabdijevam sa vodom. Nastavljam preko Murine (30km) i za oko 2h od starta stižem u Plav (40km). Ulazim u grad, i na benzinskoj pumpi kupujem nešto za osvježenje i odmah produžavam ka Vojnom selu (42km). Bio sam u dilemi da li da svratim u Komnenovo etno selo i tu napravim pauzu, ali kako su bili počeli da se gomilaju neki tmurni oblaci, odlučujem da ne gubim vrijeme. Brzim tempom, prolazim kroz sela Hakanje (45km), Višnjevo (47km), Kruševo (49km) i Koljenoviće (51km) i preko mosta nad rijekom Vrujom ulazim napokon u Gusinje. Ni tu ne pravim pauzu, već hitam prema Dolini Grebaje. Skrećem lijevo kod Čekića džamije (52km) a onda, prošavši kroz naselje opet lijevo,  i na kraju desno (ima putokaz), pored pravoslavnog groblja i katoličke crkve (54km), dalje prema Dolji.

Ulazim na dionicu koju sam mnogo puta prošao autom, ali prvi put sam ovdje kao biciklista. Kompletna dolina Grebaje (foto) je jedno fantastično mjesto od najsitnije travke do posljednje stijene moćnih vrhova koji se izdižu iznad nje. Pripada NP Prokletije. Iako je već opasno prijetila kiša, ovuda vozim sasvim lagano i uživam u predjelima.

Stižem u Ahmedmujoviće i Budžake 55.6 (km), na mjesto gdje rečica Crna dolja (foto) i rečica Bistričica, koja izvire tamo negdje ispod visova Popadije, formiraju rijeku Dolja. U neposrednoj blizini je i partizanski spomen kompleks. Stajem na 56.7 km, na lokaciji poznatoj kao Luke, gdje se osvježavam na uređenoj česmi koja se nalazi pored puta sa desne strane, a posvetili su je putnicima 1977. godine lovci iz udruženja Maja Karanfil. Punim bidone, i protežem noge zagledan u drvenu banderu sa druge strane puta na kojoj je bila prikovana lobanja govečeta (foto) dok su se u pozadini bijelili vrhovi Prokletija. Scena me je asocirala na neke scene iz western filmova, još je samo iznad lobanje falila drvena ploča sa natpisom – Dobrodošli u Dolinu Grbaje.

Da ispričam još jedan skroz neobičan događaj vezan za ovo mjesto. Prošle zime, usred obimnijeg snijega, zastao sam ovdje kako bih fotografisao zimske pejzaže (foto). U jednom trenutku ugledao sam kako se iz pravca Škale (doline), snijegom opkovanim putem, probija crveni traktor koji se poprilično dimio. Prva pomisao je bila da se zapalio, međutim, kako se približavao shvatio sam da vozač opušteno vozi a i već su se čuli neki veseli povici iz istog pravca. Kada je traktor prišao skroz blizu, enigma je razriješena. Neko veselo društvo je zapalilo vatru na prikolici, i tu su roštiljali, dok ih je traktorista vozio gore-dolje uskim puteljkom kroz zimski pejzaž od koga zastaje dah. A bogami, zastao je dah i od ove nadrealne scene. Kamera mi bila podešena za duge ekspozicije i bila je na stativu,tako da nažalost nisam uspio da zabilježim taj fenomenalan trenutak.

Krivudajući kroz cvjetne livade, po kojima su se na sve strane u izobilju napasale krave i stada ovaca, stižem do mjesta Škala. Odatle počinje kratkotrajan ali zahtjevan uspon, koji mi poslije dugotrajnog pedalanja od Berana, nije baš lako pao. Sa desne strane ima jedno makadamsko odvajanje (59km) koje vodi prema katunima na Popadiji i Valušnici. Ovaj put je nekada je išao ka karauli od koje je sada ostao samo betonski temelj i gomila savijenih željeznih šina. Pravac je pogodan i za planinski biciklizam.  Sa lijeve strane ovog uspona, niz strminu, nalazi se i jedna klisura u kojoj se za vrijeme topljenja snjegova javlja impresivan i malo kome poznat vodopad. Kada sam se jednom prilikom spuštao do klisure vodopada nije bilo, vode je bilo vrlo malo, ali i pored toga klanac me je svojom ljepotom opčinio.

Nekako savladavam uspon, i sem po tome što mi je teško pao, pamtim ga i po ogromnom smuku preko koga je, očigleno ne mnogo prije mog dolaska, pregazio neki automobil. Nedugo poslije uspona prestaje asfalt a tu je i jedan puteljak koji se odvaja udesno i vodi do planinarskog doma Karanfil. Dolina Grebaje je prava planinarskaMeka i planinari su ovdje možda najčešći i najredovniji gosti.

Rifat Mulić, predsjednik PSD Karanfil, kaže:

I konačno stižem do cilja (59.6km) – Eko katuna Grbaje, vlasnika Srđa Pavićevića. Iako željan odmora i osvježenja, i skroz gladan, padam u dilemu da – kada sam već ovdje – odvozim još tih 1.5km do centralne livade (1178m) i najatraktivnije lokacije u dolini iznad koje se desno, čini se do neba, izdižu oštre vertikalne litice Valušnice a lijevo moćni, divlji i opasni Karanfili.

Kako sam već mnogo puta uživao u ovim vidicima, ne zadržavam se dugo već hitam nazad do eko katuna Grbaje na zasluženi odmor.

Sijedam na terasu restorana, naručujem piće i dobar domaći sendvič. Dok užinam i sakupljam snagu za još 60km obrtanja pedala ne skidam pogled sa moćnog Očnjaka (2185m), koji se sa ove terase najbolje posmatra, i brinu me tamni kišni oblaci koji su počeli da se gomilaju svuda naokolo. Prekidam tihovanje i plaćam račun. Konobar znajući da sam iz Berana, kada je čuo da sam stigao biciklom – uzviknu – Najebao si, biće kiše!

Iako se vožnja nazad do Gusinja pretvorila u bjekstvo od nevremena, potpuno zadovoljan sam uživao u blagom spustu  i uopšte nisam mislio na kilometre koji su stajali ispred mene.

Prošao sam kroz centar Gusinja, pored Vezirove i Radončića džamije, i ovaj put suprotnim pravcem, preko rijeke Grnčar, lijevom obalom Ljuče preko Martinovića i Šarkinovića vozim do Plava. U Plavu je stanje sa vremenom već bolje, i sudeći po pogledu niz dolinu Lima, ipak ću kući stići okupan samo kapima znoja. Tako je i bilo.

Imao sam još dosta snage, i povratnu dionicu od Plava do Berana sam odvozio bez fizičkih i psihičkih padova.