Sinjajevina: Zabojsko jezero

Štitarica – Dobrilovina – Zabojsko jezero – Ružica – Štitarica
78km ukupno. 37 asfalt, 30 makadam, 11 planinarska staza

Zabojsko jezero se nalazi na sjeveroistočnom dijelu Sinjajevine, mada pripada NP Durmitor. Smješteno između četinarske i bukove šume, na 1516 mnv predstavlja treće najdublje jezero u Crnoj Gori, iako je priznajem i sam, široj javnosti poprilično nepoznato. Dovoljno za cilj biciklističke ture na vrelom julskom danu.

Skretanje za Štitaricu (0 km, 835 mnv)

Naš put zapravo počinje automobilom iz Podgorice, da bi na dva točka sjeli kod skretanja ka Štitarici, selu koje se nalazi preko magistrale, u odnosu na Biogradsko jezero. Krećemo ka Mojkovcu, magistralom, da bi posle neka 4 km, na ulazu u grad skrenuli lijevo, ka Đurđevića Tari.

1

Opis asfaltnog puta sa dvije trake koji spaja Mojkovac sa Pljevljima i Žabljakom vjerovatno nikom nije potreban, otprilike sve može stati u jednu rečenicu: gore-dolje, ne puno strmo, a ne ni posebno zanimljivo. Osim prašume Crne Pode, nismo previše vidjeli, što je posledica nekih mnogo ljepših putanja koje smo prošli, a i na koje ćemo naići u ovoj turi. Voda nije problematična, ima je taman na dovoljnim udaljenostima da 0.75 boca bude sve što nam treba.

Dobrilovina (32 km, 807 mnv)

Kanjon Tare je konstantno sa naše desne strane, međutim, dobar pogled smo mogli baciti na svega 2-3 mjesta.

2

Dolaskom u Dobrilovinu, skidamo se sa afalta, skrećemo lijevo, kod zelene drvene table za Zabojsko jezero. Put koji nas očekuje nije ucrtan na Google mapi, tako da nismo ni znali koliko makadama nas očekuje. A pred nama je bilo nekih 10 km serpentina i jasno, penjanje od nekih 700 m visinske razlike. Put je cijelom dužinom okružen bukovom šumom, koja opet ne pomaže puno što se tiče zaštite od sunca, tako da je vožnja dosta naporna. Jak makadamski uspon ukombinovan sa solidnom temperaturom uvijek mora da iscijedi biciklistu. Makadam je solidnog kvaliteta, pomalo pokretan, bez nekih većih kanala, tako da se najduži dio može voziti. Guranje nije neophodno ako ste u dobroj kondiciji i ako namjeravate da se vratite istim putem. U ostalim slučajevima, bolje je ne trošiti se previše na par strmijih djelova. Na samom vrhu se odlično vidi duboki kanjon Tare ispod i magistralni put.

3

Tu postaje jasno da je savladan poprilično ozbiljan uspon. Do jezera vodi još nekih dva kilometra nešto manjeg uspona, a s obzirom da nam je ponestalo vode, gospođa koja izdaje smještaj u simpatičnim bungalovima nadomak jezera nam dolazi kao poručena. Poslednji izvor je zapravo negdje pri početku makadamskog puta, tako da za ovaj dio rute, zavisno od godišnjeg doba i temperature treba dodatne tečnosti.

Zabojsko jezero (42 km, 1516  mnv)

Jezero je sa puta vidljivo kroz šumu, nekih 50-ak metara niže od ove označene visine. Bicikla vežemo za neko staro deblo i strmom stazicom se spuštamo dolje. Prizor je zaista veličanstven. Po mom subjektivnom utisku, najljepše jezero u Crnoj Gori, posle Hridskog.

4

S obzirom na datum i neradni dan očekivano je bilo da će biti posjećeno. Ipak, iznenadio sam se brojem ljudi koji su se terenskim i ponekim običnim autom popeli tu. Klupe, stolovi, šatori za kampovanje, roštilj, pivo, lubenica su neke od stvari koje smo imali prilike vidjeti na glavnoj plaži jezera. 20-ak metara odatle je izvor sa led ledenom vodom, ali je jezerska ipak prijatna.

5

Posle pentranja na ovu ivicu Sinjajevine, kupanje nam dolazi kao najbolja nagrada. Na žalost, nemamo previše vremena za uživanje, iako jezero zaslužuje bar jedan kamperski boravak od 24h. Krećemo ka prostranstvima Sinjajevine, naravno – uzbrdo. Par stotina metara put djeluje normalno, da bi ubrzo totalno podivljao. Zemljani put kroz šumu je podložan eroziji, tako da kanal po sredini postaje sve dublji, pa vožnja ubrzo postaje nemoguća.

6

Smjenjuje se guranje i pedalanje, do samog izlaska iz šume i opraštanja od bukava.

7

Travnati put smjenjuje zemljani, pa koji kilometar zatim i kameni. I to je to, puta nam nestaje, pred nama je surova planinarska transverzala CT1.

8

Narednih 10 km uglavnom guramo. Ako pomislite da se taj manji dio vozi, pogrešno, zapravo se bicikl nosi u rukama. Trava je poprilično velika, gusta i zelena, a kamenje kojim je prošarana, od veličine onoga za kupus pa naviše, ne dozvoljava da se penjemo na sjedište, osim u zaista rijetkim situacijama nizbdro.

9

Naravno, za ljubitelje ekstremnog biciklizma, pretpostavljam da je ovo idealan teren, ali sa malo bliže startne tačke od naše.

10

Ruta CT1 koja je obilježena na mapi je neprecizna, kao i elevacija koju daje aplikacija, tako da je definitivno bolje pratiti planinarske oznake na samom kamenju. S obzirom da nam je ovaj proboj Sinjajevine oduzeo poprilično vremena, zadnjih par kilometara ubrzavamo do krajnjih granica da bi se makadamskog puta dokopali prije mraka. Sinjajevina je poprilično nezgodna planina. Jednolična brda, kamen i trava, bez drveća, bilo kakvo lutanje van staze i bez GPS-a može putnika uvaliti u velike probleme. Sa zadnjim odsjajem Sunca stižemo na makadamski put.

11

Na ‘raskrsnici’ kamena humka sa oznakom CT1 staze koja i dalje traje.

Ružica (58km, 1684 mnv)

Izlazak na makadam nam uključuje turbo pogon. Od jezera do katuna Okrugljak, koji se nalazi malo prije crkve Ružica nema izvora. Tu punimo vodu i za nekoliko minuta blagim spustom stižemo do crkve. S obzirom da je već noć i nekih 21h, da smo preskočili prevoj od 1840 mnv, bez neke značajnije pauze krećemo ka Štitarici. Uz put se nalaze još dva izvora sa lijeve, kao i dva katuna sa desne strane. Tišinu zvjezdane noći prekida jedino lavež pasa koji su uznemireni zbog neobičnih posjetilaca u to doba. Iako je dan bio pravi ljetnji, jedan od najvrelijih u 2016. godini, nešto oko 22h temperatura pada na 11 C. Kreće spust ka Štitarici. Kroz rojeve svitaca koji predstavljaju nevjerovatan prizor koji prvi put u životu gledamo, primičemo se Tari i našem autu, odnosno polaznoj tački. Serpentine djeluju dosta ozbiljno, ali sa pažljivim kočenjem i osvjetljenjem, spuštamo se bez problema u dolinu. Poslednjih 5 km do magistrale je asfalt. Upravo po dodirivanju asfalta, meni puca sajla od prednje kočnice. Sreća pa je asfalt blago nizbrdo i to ne predstavlja neki bitan problem za kraj ove rute.

Povratak na magistralu (78km, 835 mnv)

Tura je lijepa, ali i naporna. Zabojsko jezero je jedno savršenstvo prirode, a Sinjajevina sama po sebi izazov. Što se brojki i statistike tiče, preko nacrtane rute smo izvezli još sigurno 10 km i nekoliko stotina metara elevacije. Planinarska staza CT1 u stvarnosti nije baš onakva kakve brojke iz aplikacije kažu. Ukupno, prešli smo 78 km. Od toga, 37 km asfalta, 30 km makadama i 11 km planinarske staze. Da li je vrijedjelo? Naravno da jeste.

Jedan komentar na članku “Sinjajevina: Zabojsko jezero”

Ostavite komentar