Ovo je bila jedna od onih vožnji koje zahtijevaju jaku kondiciju.  84 kilometra, koliko je duga ova ruta, provešće nas kroz neke od najljepših krajeva andrijevičke opštine.

Kako ova naša putešestvija prolazi (u nekim djelovima) zvaničnim i markiranim [1] biciklističkim stazama predlažemo vam da pročitate i sljedeće opise:

Andrijevica – Đulići – Komovi – Zulevo brdo – Andrijevica  (lokalna ruta AN05)
Trešnjevik – Rudo brdo (lokalna ruta AN03)
Lisa – Bjelasica – Gradišnica – Andrijevica (lokalna ruta AN04)
Vrhunska biciklistička staza 3 – Čarobni istok

Krećemo sa standardnog polazišta iz Cvjetnog parka, i rutinskom vožnjom do Andrijevice brzo prelazimo 17km, kada se na izlazu iz Andrijevice, skretanjem udesno, uključujemo na put koji vodi kroz lijepa podkomovska sela koja su se rasporedila svuda pored obala Zlorečice i Perućice. Ređaju se naselja Božiće (17.5km), Bojoviće (20km), Đulići (23km), Košutići (24.5km), Konjuhe (26km), Jošanica i Japan (29km). Tom 12km dugom dionicom – od Božića do Jošanice – bez većih napora savladavamo visinsku razliku od 770m do 930m prosječnim nagibom od samo 4% (max 14%). Na 22.3km se nalazi raskrsnica za Cecune i Kuti, koju ćete prepoznati po biciklističkim putokazima i velikom tablom za Fly Fishing revir koji se nalazi na Kuckaji. Ovdje je i blizu mjesto gdje se Kuckaja (Kutska rijeka) uliva u Perućicu i zajedno formiraju rijeku Zlorečicu.

U Đulićima, na 23km, sa lijeve strane puta postoji uvijek otvorena prodavnica [2] gdje možete zastati i pazariti neke sitnice ako to već niste uradili ranije u Beranama ili Andrijevici. U prodavnici su bili iznenađeni kada su vidjeli da smo naši, jer navikli su da biciklima ovuda prolaze samo stranci. Kažu, baš skoro su bili neki Česi.

Dalje putem – na 1.7km od prodavnice – u Košutićima nailazimo na jedan putokaz na kome piše Namastir. To je skretanje koje vodi uzbrdo do lokaliteta Kršine (0.25km) na kojoj je arheološkim iskopavanjima utvrđeno postojanje možda i najstarijeg manastira u ovom regionu. Od arheoloških ostataka tamo nećete ništa naći, jer ono vrijedno je prenijeto u Polimski muzej, a na starim temeljima u toku je izgradnja novog manastira. Međutim, sa te lokacije pruža se lijep vidik na čitavu okolinu, na zaseok Savardak i stjenovito korito Perućice i jedinu preostalu vodenicu (Đerkovića) u ovom kraju koja još uvijek melje žito.

Stižemo na Brod, centar Konjuha, i odlučujemo da tu zastanemo i iskoristimo posljednju priliku prije eko-katuna Štavna da popijemo kafu. Smještamo se na terasi skromne kafanice sa desne strane, na opasno rasklimane stolice i sto koji je već odavno zahvatila rđa. Plaćamo turu pića veselim poznanicima koji su bili zalomili unutra, dovikivanjem pričamo malo o tome kuda ćemo, i slušamo raspravu otuda kuda nam je bolje i lakše do Komova. Ali, mi smo već unaprijed zacrtali našu dalju putanju – preko Paljina do Peova, pa na Milanovec. Plaćamo račun ljubaznom gazdi, koji sad hoće nas da časti piće, što naravno odbijamo i uz pozdrave odlazimo. Kafane na Brodu su vazda bile interesantne i živopisne.

Još 3km, putem ispod Miškovića žara, i stižemo u Jošanicu kod mostića gdje stoji ona već čuvena tabla sa natpisom Japan (日本). O selu Japanu možete više pročitati ovdje i ovdje, a mi da nastavljamo dalje kuda smo se uputili.

Kada se pređe mostić, sa lijeve strane postoji kafanica sa baštom od par drvenih stolova koji su razbacani u malom lugu pored Mojanske rijeke. Sa druge strane mosta sastaju se Mojanska i Desna rijeka i od tog mjesta teku dalje pod imenom Perućica.

U Jošanici se opraštamo od asfalta i krećemo dalje makadamom prema Krajištima. 400m od mosta (29.3km), skrećemo desno i to je trenutak kada počinje najteži uspon na ovoj ruti, od ove raskrsnice pa do uključenja na makadam koji ide iz Božića na lokaciji poznatoj kao Peovi. Uspon je dug 3.6km (foto) i moramo savladati visinsku razliku od 410m prosječnim nagibom od 12%  (max 19%). Na 31km postoji razdvajanje puta i jedan kraj (pravo) ide u mali zaseok Paljine (1140m) a mi produžavamo desnom okukom dalje uz padinu. Potez koji slijedi može slobodno dobiti epitet put kojim se ređe ide jer svakim narednim metrom biva sve više travnjak a sve manje zemljani put, a iz njega na sve strane počinju da izviruju kao igle oštre sasušene travke koje bez problema mogu probušiti gume. Prolazimo kroz lijepi predio koji je sa obje strane obrastao gustom paprati, zatim kroz neki brezov lug, i potpuno znojavi napokon stižemo na Peove. Tu se bacamo na travu, a bogami i na užinu. Odavde je lijep pogled na Komove, tako da je užitak potpun.

Iako je dan bio vedar kada smo krenuli, pa i u Jošanici je nebo bilo skoro čisto, dok smo se uspinjali na Peove vrijeme se promijenilo. Komovi i Štavna su već bili prekriveni tamnim oblacima koji su ubrzano gutali sve više plavog neba, a mi smo bili tek na 33km od planiranih 84km.

Ustajemo i nastavljamo dalje, makadamskim putem preko Milanoveca i Dubačke glave (1651m), a pošto je uspon ovuda već mnogo blaži tako i znatno brže napredujemo. Do eko katuna Štavna (38.2km, 1705m) nam je ostalo još oko 5.5km (prosječan nagib 6.5%) a od toga 2km asfaltom sa kojim ćemo se ponovo družiti, doduše kratkotrajno.

Kada smo stigli u eko katun nebo je već bilo skroz oblačno. Naručujemo po sok i sendvič koji planiramo da ponesemo sa sobom. Dok čekamo sendviče, presvlačimo se, oblačimo odjeću dugih rukava, i igramo se sa nekim štencima.

Stigli su sendviči i odmah krećemo na sljedeću etapu dugu 12km. Cilj je Bačko brdo. Prvo ćemo se spustiti sa 1705m na 1565m asfaltnim putem do prevoja Trešnjevik, a onda ponovo makadamom koji kreće od eko katuna Trešnejvik započeti novi uspon do prevoja na Lisi, najveće nadmorske visine na ovoj vožnji (1770m).

Do Savove kafane stižemo za desetak minuta, gdje zatičemo potpuno pust prevoj. Skrećemo prema Kolašinu i odmah na prvom skretanju desno na makadam i prema Lisi. Odavde do Lise uspon je dug 4km a prosječan nagib iznosi 8% (max 20%). To je poslednji veći uspon koji nas očekuje na ovoj ruti a poslije njega slijedi 24km dug spust sve do Trepče (716m).

Još 2.5km i stižemo na česmu sa lijeve strane gdje stajemo da napunimo bidone i da se malo osvježimo. Česma je lijepo uređena a na mermernoj ploči piše:

Osvježeni nastavljamo dalje i vrlo brzo ulazimo u Prisojački katun (46km, 1718m). Natmurilo se nebo i ne zatičemo nikoga napolju kao da je jesen, tek dim koji leluja iznad krovova malih stanova govori nam da katun nije pust. Odmah poslije katuna prije velike okuke je odvajanje puta u desnu stranu i taj pravac vodi prema Slatinskim katunima a dalje na Rudo brdo. Od te raskrsnice, još nekih 500m uzbrdo, i stižemo na prevoj.

To je mjesto gdje se obavezno zastaje jer sa njega se pruža fantastičan pogled na okolinu i na Komove. Nedaleko odatle, ispod vrha Lise (1878m), nalazi se drveni sto i klupe gdje se putnik može pošteno odmoriti.

Fotografišemo se i krećemo dalje, zadovoljni što napuštamo najvisočiju tačku rute (foto), i što je ispred nas put koji vodi samo na dolje.

Okrećemo 50km i ulazimo na Bačko brdo. Tu stajemo, vadimo sendviče koje smo kupili u eko katunu Štavna, i pravimo posljednju pauzu. Odmah nam se pridružuje čobanin iz Vranještice, koga nismo ni zapazili da je tu, valjda zbog maskirne uniforme, i dok mi užinamo on otpočinje priču koja je trajala do našeg polaska.

Na ovoj lokaciji se nalaze katuni Bačko brdo i katun Asanovića, a malo naprijed je i katun Krivi do gdje se, u neposrednoj blizini nalazi i lijepi istoimeni planinarski dom. Put kojim smo došli, koji je ujedno i TT3 staza, vodi dalje, preko Krivog dola, na mjesto poznato kao Raskrsnica, odakle se može ka Jelovici, Jezerinama, Zekovoj glavi ili dalje bjelasičkim visovima, preko Svatovskog groblja do Biogradskog ili Šiškog jezera.

Odavde se odvaja još jedan put, koji preko Mednog dola ide ka Patkovici, odakle se dalje može ići ka Jelovici, ili preko Rujišta do Gradišnice.

Mi smo za povratak odabrali pravac koji se Bačkom rijekom, strmo i direktno spušta u dolinu Gradišnice, nekada velikom katuništu a danas više vikend naselju gdje je od skoro stigao i asfalt. Put od Bačkog brda do početka asfalta u Gradišnici je dug oko 7.5km i na momente je jako loš, pun vode, a u završnom dijelu i mnogo blatnjav.

Poprilično isprskani, stižemo pred sami sumrak u dolinu, i ne gubeći ni časa nastavljamo spust prema Zabrđu. O ovoj dionici preko Gradišnice biće riječi u nekim drugim opisima, jer ovuda smo često vozili, samo ću reći da svaki brdski biciklista ovu destinaciju treba da uvrsti u svoj itinerer.  Sumrak nas zatiče baš u Zabrđu (65km), kod crkve, i dok smo se spustili niz Trešnjevo, već je bio mrkli mrak na uključenju na magistralni pravac Andrijevica – Berane (70km).

Desilo se ono što se uvijek trudimo da izbjegnemo – vožnja noću! Upalili smo lampe, vozeći uglavnom zaslijepljeni dugim svjetlima, jer se u ovim krajevima biciklista ne priznaje za učesnika u saobraćaju, i nekako smo ipak u komadu stigli do prve ulične rasvjete, što je iskreno bilo veliko olakšanje.

I da, prošli smo ipak bez kapi kiše.